Ova zbirka priča prvo je djelo nakon sedamnaest godina književne šutnje Zlatka Krilića. Nastala je za vrijeme autorova dužeg boravka na Kubi 2015. godine, još dok je Fidel Castro bio žib, a ubrzane promjene tek su počinjale. Sve su priče napisane u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegova mladenaštva, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka. U drugima pripovjedači su mardinalci kubanskog društva čiji životi zrcale to društvo, nedavnu povijest i promjene koje se u njemu događaju. Knjiga je pisana jednostavnim, lako čitljivim stilom, no iako ponekad mami osmijeh, ostavlja i gorak okus, jer ne prikazuje Kubu onakvom kakvom je najčešće oposiju - kao zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koji lako ponese rizam - nego kao zemlju s namještenim, lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i padnja pojedinaca.
