Pero Kvesić Books

Priče se uglavnom baziraju na dobro poznatim motivima toga vremena - ratu, siromaštvu, konvertiranom hrvatstvu, izbjeglicama, sudbini urbanih Srba i sl. Kvesić ostaje prepoznatljivog stila i svjetonazora na kakav smo od njega navikli osamdesetih. Kritičnost se ovdje spaja sa humorom, globalne nedaće s onim intimnim, a u središtu pozornosti jest ponovo Zagreb sa svim svojim oznakama urbaniteta koje polako i sigurno nagrizaju neka nova vremena, ljudi i običaji.

Kad se 2005. Pero Kvesić odlučio na eksperiment i svoje zapise počeo objavljivati na blogu, vjerojatno nije ni sanjao da će njegov Čovjek-vadičep i Žena-riba napraviti puni krug i svoje putovanje završiti među koricama. Duhovit, bridak, pustopašan i ironičan bez obzira na to što i o kome pisao – a on se u svojem dugogodišnjem spisateljskom i novinarskom radu uistinu okušao u raznim formama za raznovrsnu publiku – nema dvojbe da se izvrsno snašao i u tome novome mediju koji je među prvima prepoznao kao platformu budućnosti. Njegovi su zapisi sjajna kronika duha vremena, i kad piše o seksu i kad piše o politici. I premda je po ovom prvom poznatiji, njegova je bodlja u drugoj temi još oštrija. Nakon više od milijun posjetitelja i dvije tisuće postova Čovjek-vadičep i Žena-riba zaslužili su da ih se s internetskih bespuća prizemlji i ukoriči. Ovo je stoga prava literarna poslastica ne samo za njegove stare poklonike već i za one koji će zahvaljujući ovoj knjizi to postati.

"Vinko zvan Stara Garda" sastoji se od tri dijela: CRVENE ILUZIJE – Vinko i raspad komunizma (Zagreb, 1987-1991); SREĆA I SLOBODA – Vinko u demokraciji kapitalizma, to jest u egzilu (Munchen, 1991 – 2007); ILUZIJA SLOBODE, DEMOKRACIJE I SREĆE – Vinko u mirovini (Munchen, 2007-2011). Radi se o svojevrsnom autorovom dnevniku u stripu („slici i riječi“), njegovom viđenju događaja i doživljaja kroz glavnog junaka Vinka, „zvanog stara garda“, koji „voli filozofirati“, komentirati ono što mu se događa i što vidi oko sebe.Opsežan predgovor knjizi, pod naslovom „Od Tupka do Vinka“, napisao je Pero Kvesić.