Bekim Sejranović's literary works delve into the depths of human existence with profound sincerity and poetic force. His prose often explores themes of identity, alienation, and the search for home, distinguished by a narrative style that is simultaneously raw and lyrical. Sejranović's contribution lies in his ability to capture the intricacies of human relationships and the inner lives of his characters, offering readers a deeply resonant experience. His writing is marked by a sensitive yet penetrating insight into the human psyche.
Bekim Sejranovic's From Nowhere to Nowhere is a subtle yet unforgettable meditation on the factors that shape identity. The novel's unnamed narrator, raised by his grandparents and scattered to the wind from his hometown of Brcko, Bosnia and Herzegovina, during the Yugoslav Wars of the 1990s, travels to Croatia and Norway, trying to reclaim a sense of self he isn't sure he ever possessed in the first place. From his days playing soccer with friends on Unity Street outside his home to Muslim funerals, his job as an interpreter for Balkan refugees, and his fractious relationships with women, a nomadic aesthetic emerges brilliantly rendering what it means to live a life from which you have always been removed.
Dnevnik jednog nomada' istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj toliko i lijepoj. Od godine 2011. do 2016., od Ljubljane, preko Osla do Zagreba i Brčkog čitamo dnevničke zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti; o ocu koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, i o starijoj kćeri u Oslu koja očuha zove tatom, a njega po imenu; o književniku koji istodobno sudjeluje u hrvatskoj, bosanskoj i norveškoj književnosti... Pratimo i avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno pisati na 'našem' i na norveškom, slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita. Razapet između Skandinavije i Balkana, Bekim Sejranović ispisuje stranice o dva svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite kao i najbolje stranice njegovih romana. Samo ovdje nema glavnog junaka da se iza njega bar malo skrije, tu su samo Bekim i njegovi demoni.
Ein Zimmer in Oslo, eine abgelegene Hütte in Bosnien und mittendrin ein balkanisches Schlitzohr. Wenn ein Bosnier sich, um dem Militärdienst zu entgehen, nach Oslo absetzt und dort Universitätslektor und Norwegisch-Lehrer wird, muss er schon ganz schön was auf der Pfanne haben: ein balkanisches Schlitzohr im überzivilisierten Norwegen, ewig auf der Flucht vor sich selbst, vor einer festen Bindung, ein Zerrissener zwischen den Kulturen und Traditionen. In diesem autobiografisch gefärbten Roman lernen wir viel über selbstbestimmte Frauen, verunsicherte Bart-, Brief- und Uniformträger, feuchte Hundeschnauzen. Ob Bekim den „schöneren Schluss“ gefunden hat, verrät uns das Lächeln des Lesers, wenn er dieses zutiefst menschliche Buch wieder aus der Hand legt.
Matori, pripovjedačev otac, teško je bolestan, prije smrti dolazi iz Australije u Brčko vidjeti sina s kojim je cijeli život u zategnutim i kompliciranim odnosima. Njegov sin je pisac koji se iz Osla vratio u Brčko i živi u brodici na rijeci – plovi, ponekad piše i redovito se drogira. Otac mu kupuje veći, ali stari brod koji zajedno pokušavaju obnoviti, a u tome im pomaže Crnac, piščev prijatelj i riječni krijumčar. Matori se jednog jutra nije vratio s noćnog ribolova. Sin se boji da se dogodilo najgore, pa krene obilaziti savske ade i ribičke loge, traži Matorog i istovremeno ga je strah onoga što će naći pa se neprestano puca svojim ‘koktelima’. Tijekom potrage pripovijeda nam povijest kompleksnog odnosa s ocem, ali i druge ključne trenutke svog života, kao i svoju najveću riječnu avanturu, plovidbu Savskom bubom, s Norvežaninom Petterom i Japancem Mokuom, od Brčkog do Crnog mora. Bekim Sejranović napisao je fascinantan roman o životu na rijeci, prvi takav na ovim prostorima, pa posveta Marku Twainu nije nimalo slučajna. To je istovremeno i roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju odnosno odbijanju da se odraste, roman o odnosu oca i sina, ljubavni roman, i na kraju, roman o drogiranju i borbi s ovisnošću, također prvi takav na ovim prostorima. Zadnjih godina jedan drugi Norvežanin, Karl Ove Knausgaard, postao je svjetska književna zvijezda opisavši do najsitnijih i najintimnijih detalja svoj život, pritom nimalo ne štedeći ni sebe ni svoju obitelj. Sejranović radi slično, samo što je njegov roman beskompromisniji, iskreniji, kompleksniji, uzbudljiviji, autoironičniji, duhovitiji..
Junak Ljepšeg kraja povukao se u dedinu kolibu na jednoj bosanskoj planini. U njoj pokušava da se oporavi nakon dramatičnog kraha ljubavne priče s Norvežankom koja je uvijek bila slaba na muškarce s prostora bivše Jugoslavije, i zbog toga plaćala popriličnu cenu. Dok se priseća bivšeg života, pokušavajući da razume šta se zapravo dogodilo, počinje nova priča, u planini pokrivenoj snegom, dok pokraj njegove brvnare prolaze samo vehabije koje su smeštene u obližnjem napuštenom selu. U njenom je središtu ponovo žena, a naše junake put opet vodi u Oslo. Pričajući dve priče, jednu unazad, a drugu unapred, jednu koja se događa u Norveškoj, a drugu u Bosni, Bekim Sejranović zavlači se duboko pod kožu svog junaka. Uverljivo prikazuje njegove traume, emotivnu nesigurnost, egzistencijalni strah, drogiranje, seksualnu disfunkcionalnost, a pritom uspeva da bude i lucidan i neverovatno duhovit.
Sandale su neobična i uzbudljiva knjiga, koja je u početku bila zbirka priča objavljena pod naslovom Fasung, a posle deset godina je prekrojena, nadopisana i majstorski sklopljena u roman. Zajedno s romanima Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj, Sandale čine svojevrsni triptih u kojem nam Sejranović na svoj osobeno sentimentalan, samokritičan, samoironičan i pomalo narcisoidan način otkriva sebe.
